“DOLAZILA SU MI DJECA SA DIJAGNOZOM AUTIZMA, A ZAPRAVO JE BILA DISFAZIJA, I OBRNUTO”: Kaže Doktor Svetomir Bojanin

Doktor je pojasnio odgovore na neka najčešće postavljena pitanja vezana za razumijevanje autizma kod dece.

Brojne su nedoumice oko pravilnog razumijevanja autizma. Godinama se postavljaju i vrte ista pitanja vezana za probleme djece sa autizmom. Vezuju se za načine školovanja i primenjivanja adekvatnih tretmana.

Dečji psihijatar prof.dr. Svetomir Bojanin se kako sam šaljivo navodi već skoro sto godina bavi ovim pitanjima. Pojasnio je odgovore na neka pitanja koja su mu često postavljali roditelji, defektolozi, novinari ali i različita udruženja.

Jedno od pitanja roditelja sa savjetovanja je:

Doktore, da li vi znate koliko ima osoba sa autizmom? Pitam Vas jer se to ne zna zato što ne postoji registar. Zašto nema registra? Kako može da se pravi strategija, doktore, ako nemamo registar?
“Kad nam dođe roditelj djeteta sa autizmom sa njim mora da se radi nešto korisno i prikladno njihovom problemu. Registri brojeva su za ministarstva ili finansijsku upravu. Oni treba to da misle. Važno je da znamo, ali za našu djecu nije presudno i sudbonosno. Važnije je to da njima moramo da pomognemo tako što će defektolog da nauči roditelja kako da živi sa svojom djetetom, kako da ga nauči onome što dijete može… A država treba da sve obezbijedi.”

Profesore, da li je autizam bolest ili posebno stanje ličnosti?

“Autizam je posljedica disharmoničnog razvoja čiji uzrok može da bude sve, od ranih odnosa u porodici kojima se podstiču ili usporavaju pojedine strukture ličnosti u svom razvoju… ili je sve zasnovano na genetskom kodu. Ne znamo zašto nastaje. Svi su ljudi posebni, pa su i oni sa autizmom su posebni. Koliko ima karakterističnih osobina među svim ljudima, toliko ih ima i među ljudima sa autizmom. Nikada ne treba praviti mitove od ljudske nesreće poravnavanjem po nekim detaljima jer to samo ometa sveobuhvatni pristup i pomoć”.

Autizam se ne može “izvaditi pincetom” i reći “Evo, to je!”, nema tablete i nema tehnologije i aparata za “liječenje” autizma. Svaki metod koji ne koristi nasilje, koji se zasniva na dobroti i razumijevanju među ljudima je dobar metod za autizam.

Koliko djece sa autizmom pije lijekove za smirenje? Da li je to etički kad se zna da ti lijekovi izazivaju zavisnost?
“Neka uznemirenja kod djece i osoba sa autizmom se moraju smiriti lijekovima kako bi sa njima moglo nešto da se radi.”

Koliko je teško uspostaviti dijagnozu? Kad je vrijeme?

“Svaka sumnja na autizam se prihvata sa ozbiljnošću i dijete se obavezno uključuje u podsticajni tretman pri čemu se dijagnoza utemeljuje ili uklanja. Znam djecu koja su dolazila sa dijagnozom autizma, a na kraju su imala samo disfazičan problem i znam djecu koja su upućivana kao disfazija, a utemeljen je autizam. Djetinjstvo je razvojni period gdje se svakih 6 mjeseci mijenja priroda djeteta shodno razvoju njegovih struktura ličnosti, klime u porodici… Sve to bitno mijenja klinička ispoljavanja svakog mentalnog poremećaja.”

Kakvo je Vaše mišljenje o inkluzivnom obrazovanju djece sa autizmom?

“Dete sa autizmom u redovnoj nastavi ne dobija ništa na saznajnom planu od onoga što se tamo uči. Njemu treba sasvim specifična stručna pomoć da razume detalje i osnove određenih vještina i umijenja. Da razumije život. Dijete u uslovima inkluzije trpi sasvim nenamjerne, spontane povrede svoga dostojanstva u vršnjačkoj grupi koja i sama ima problema sa školom i često ometa nastavnika redovne nastave da održi čas po svom planu. Dijete sa autizmom ako nema stražara ili učiteljevog asistenta pored sebe koji mu, pred djecom, ni malo nije za ugled, često ne može ni prisustvovati nastavi.”

Skoro sam imao djevojčicu koja zbog svog problema često izostaje sa nastave i ima asistenta, učiteljici. Ona odgovara po dogovoru sa učiteljicom, povučena, stidljiva, izbjegava djecu, ima povremeno i epi napade i na ambulantnom je liječenju. Inače, ima pozitivne ocjene, između 3 i 4. Djeca je „mrze”, svaki čas optužuju, traže „pravdu” u ocjenjivanju, u pravdanju izostanaka. „Zašto ona može sve a mi ne, nas samo kažnjavaju?» – kažu u svojoj “tužbi” direktoru. Roditelji su je doveli kod mene jer je vršnjačka grupa „mrzi” budući da smatra da ona ima protekcije i da zato ima dobre ocjene. Spremaju se da ponovo protestuju kod direktora „zbog nepravde i protekcije” u toj školi.